Na Bosnu i Hercegovinu, zbog njenih veličanstvenih prirodnih ljepota, raznolikosti vjera, kultura i jezika, te gostoljubivosti ljudi, cijeli svijet oduvijek gleda sa simpatijama...
Ako se malo vratimo u prošlost, u vrijeme austrougarske okupacije BiH, uočićemo da je i tada bilo putopisaca i istinskih ljubitelja prirode, koji su putovali i detaljno opisivali njene prirodne ljepote. U to vrijeme tek izgrađenih željezničkih pruga i cesta, kojima su se, kao nekom čudu, mnogi tada divili, priroda se doimala netaknutom i zbog toga još ljepšom. Tu netaknutu prirodu narušavali bi samo povremeni prolasci vozova, poštanskih kočija, ponekog automobila, zaprežnih kola ili stada stoke. Kako je Bosna i Hercegovina pretežno brdovita zemlja, glavni putevi i željezničke trase slijedili su većim dijelom njene prekrasne rijeke, bilo da su vijugale zelenim dolinama ili se probijale neprohodnim kanjonima.
Danas krećemo na puno kraći, ali ništa manje zanimljiv put. Uz pomoć našeg starog „znanca“, velikog ljubitelja prirode i putopisca Rudolfa baruna Maldini Wildenhainskog, te slijedeći njegove putopise iz davne 1912. godine, upoznaćemo ovaj put malu hercegovačku rijeku Bunu.
„Ispod strahovito okomite stijene izvire na više mjesta iz crnih ždrijela i jama ledena Buna. Okolo bistrih joj vrutaka i izvorčića naslagale sigaste pećine zagrlivši se naokolo kao jedna kamena gromada. U dnu te gromade jajoliko leži jezero. Stvara ga Buna tik svojih vrela. Dugo je po prilici oko dvadeset metara, a širina mu iznosi oko deset metara. Pred samim ždrijelom, iz koga izvire ledena Buna, uzdignuta je drvena terasa, da ti pruži bolji vidik na sam izvor i duboko jezero. Samo ždrijelo ukrasuje siga, koja se u različitim oblicima poredala, a cijela pećina opet naliči spužvi svojim bezbrojnim otvorima, rupama i špiljama, što ih je voda izrovala kapljući i mileći tu kroz hiljade i hiljade godina. U tim otvorima i špiljama gnijezde se raznovrsne ptice, ponajviše divlji golubovi i lastavice uznemirujući svojim letom to tajanstveno mjesto, dok ti se opet tamo na drugoj strani, a u samom jezeru ne pokaže uz povaljano gorsko kamenje po koja vesela pastrva gospodareći o tom bajnom jezeru. Izvor je Bune jedan od veličanstvenih prizora ponosne Bosne i Hercegovine. Ugodno je tu boraviti, osobito za topla ljeta ili za bajne mjesečine. Voda je u Buni jasno modra i tako bistra, da se vidi svaki kamičak na dnu i svaka pastrva, što se tamo praćaka. Ali, Buna pruža i koristi marljivomu Hercegovcu. Ona mu tjera mlinove i to odmah već pri svom izvoru, čim počne oticati kamenim svojim koritom. Tada polagano zaokreće zelenim blagajskim poljem na zapad prema Neretvi, da se jugoistočno od Blagaja slije kod sela Bune, po sata od izvora, u svoju maticu Neretvu i s njom u sinje Jadransko more“.
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.